6 hours ago
Dugo nisam vjerovala da se nešto dobro može dogoditi bez plana. Cijeli život sam radila po rasporedu, od sedam do tri, u ordinaciji fizioterapeuta u Šibeniku. Narudžbe, dijagnoze, male krize i rutina koja se ponavljala poput otkucaja sata. Ljudi me tretiraju kao nekoga tko popravlja tijela, i to mi je najdraži dio posla. Ali poslije treće operacije leđa i dvadesete rehabilitacije s istom pacijenticom, shvatila sam da meni samoj fali onaj mali, neobjašnjivi osjećaj iščekivanja.
Jednom mi je kolegica znalački namignula da se opustim s čašom vina i serijom. Pokušala sam. Ali serija me nije držala, vino je znalo podivljati s mojom sposobnošću da zaspim prije deset. Na telefonskom ekranu sam igrala mahjonga dok me nisu počeli boliti palčevi. Zbog želje da mi dan dobije malo boje, usred noći nakon treće smjene u jedan, skrolala sam po internetu i ugledala najobičniji oglas koji mi je zauvijek promijenio tjedne.
Bilo je to u lipnju, dugo poslije ponoći. Sjela sam na terasu s ledenim čajem i nekako kliknula na natpis koji je izgledao kao šala. Da tada koristim vavada kladionica, nisam imala pojma što zapravo znači kombinacija sreće i pravila. Upisala sam izmišljeno ime kako bi me prijatelji prepoznali, i bez ikakvih očekivanja odabrala par brojeva kao – kako sam mislila – jednostavnu zabavu za hrabru dušu. Prvi okret je bio ništa posebno. Drugi također. Izgubila sam kuna koliko košta jedna kava. To je bilo iznenađujuće lako za prihvatiti, jer već sam toliko davala svaki dan na aparat za kavu koji je uvijek radio vrlo osrednje.
Prošetala sam prstima preko grafikona kao preko mojih mapa vježbi. Svaki broj je imao neki ritam, neku zgodnu statistiku, neku mamu po kojoj sam dovodila opustušene. Tek treće večeri dogodio se onaj trenutak s kojim se sve pomakne. Igrala sam rulet, ono prava stvar s crnim i crvenim kućicama, ali bez onih uzdaha i krivih pogleda koji znaju uslijediti u kasinu iž ulice. Počela sam raspoređivati male uloge, četiri kune na sedmicu, dvije na parne brojeve, isključivo brojeve koje nosi rođendan moje sestre i kućni broj iz djetinjstva. Prozračno i bezazleno.
I onda se dogodilo jednostavno čudo: loptica je pala na moj broj. Nisam dobila bogatstvo, već pedeset četiri kune i pedeset lipa. Takav osjećaj odmazde svijeta za sav trud koji sam uložila u dan nisam imala još otkad mi je profesor iz anatomije na usmenom dao peticu koju sam stvarno zaslužila. Sjedila sam na balkonu i pljeskala sebi kao budaletina. Nasmijala sam se tako glasno da me se susjeda zapitala jesam li dobro. Rekla sam da gledam bezazlen video sa psom koji šeta s povrtem i time sam je zbunila više nego što je trebalo. Priznajem da sam od ekrana htjela više tog laganog zadovoljstva, ali brutalan klik mi je pomogao da si priznam da sam umorna od ozbiljnosti.
Ubrzo sam kliknula nekoliko puta na iste stranice i pretvorilo se u mali gušt koji zadržim u granicama razuma. Četrdeset kuna tjedno, poput odlaska u kino, i to je moja mjera. Otkrila sam na taj način i druge stvari koje mi se sviđaju kod neke solidne platforme: imala sam osjećaj da mi netko vieruje kada bez problema podigne dobitak na karticu. Malo je toga u mojoj struci tako transparentno – porezna kartica je uvijek bila prijetnja, a ne podrška.
Jedan dojam se kod mene posebno ustalio: kada igraš s jasnom granicom, prestaješ gledati u sport i život kao u bitku koja se dobiva ili gubi. Počela sam prenositi tu sportsku ležernost i na posao. Spontanost mi je prizvala svakodnevnu iskru. Umjesto da pacijenta žustro prekorevam jer je preskočio vježbe, nasmijemo se zajedno; ja čak smanjim tempo, pričam o svemu i svačemu, bojim se da su neki oporavak prošli bolje uz tarot-priču o brojevima na ekranu nego uz samo medicinske vježbe.
Najvažnije mi se dogodilo početkom rujna. Rođendan mi je pao na hladan nedjeljni dan. Rodbina se previše trudila ugoditi mi, suprug me je vodio ranije navečer na večeru, ali ja sam jedva čekala da legnem i odigram svoju mirnu rundu. Bilo je to poput onog šetanja psa nakon napornog sastanka – ritual koji me smirivao jer je svima na dohvat ruke. Upravo te večeri osvojila sam, doduše, tri stotine kuna, no najdraža je bila pobjeda koju mi je donijela neka strana sreća što se opet poslužila mojim starim datumima. Nekoliko uloga na broj koji je obilježio godinu dana moje veze. I loptica stane točno tamo. Ponekad se cijeli svemir nađe na tvojoj strani bez da moraš bježati od sebe.
Danas zna kada žena poput mene osjeća veliku tugu. Tijelo mi trenira da prepoznam prve znake iscrpljenosti – točno u onom trenutku kada se krene javljati mrkli pritisak u grudima, a san izostane, znam da više nemam kapaciteta za ozbiljne odluke. Legnem, otvorim jednu od onih apps– ikona i gledam kako se vremenski razmak širi između mojih uzdaha. Ne pomaže mi samo onaj klik koji donosi zeleni broj, već ponajviše što se u vavada kladionica osjećam kod kuće. Njihova pravila su jednostavna, ali ja se od njih učim jednoj stvari koju sam ranije krivo shvaćala: ne ideš tamo da dobiješ sve, nego da naučiš podnositi gubitke s osmijehom.
Vratila sam se s vremena na vrijeme onoj prvoj platformi koja mi se učinila simpatičnom, jer već poznajem njezin ritam poput ritma nekog omiljenog parka. To je ta stranica kojoj se uvijek iznova vraćam – nazivam je vavada kladionica, ali meni je to uvijek više igraonica s osjećajem da se nešto lijepo može dogoditi u običnu srijedu. Bez drame, bez patetike, čak i bez potrebe da se nazovem profesionalcem u klađenju. Ja sam svojeglavac koji se veseli nepredvidljivom, i sasvim je u redu priznati da život ne piše samo dijagnoze i tretmani, nego i one male kockice zbog kojih se sve čini svježe.
Što je najvažnije što sam naučila? Otpustila sam vječnu potrebu da kontroliram ishode. Bio mi je potreban kliklopokret u koji sam se znalački upustila da bih prihvatila da je ponekad sreća samo pitanje pravog trenutka, a ne matematički slijed zasluga.
Jednom mi je kolegica znalački namignula da se opustim s čašom vina i serijom. Pokušala sam. Ali serija me nije držala, vino je znalo podivljati s mojom sposobnošću da zaspim prije deset. Na telefonskom ekranu sam igrala mahjonga dok me nisu počeli boliti palčevi. Zbog želje da mi dan dobije malo boje, usred noći nakon treće smjene u jedan, skrolala sam po internetu i ugledala najobičniji oglas koji mi je zauvijek promijenio tjedne.
Bilo je to u lipnju, dugo poslije ponoći. Sjela sam na terasu s ledenim čajem i nekako kliknula na natpis koji je izgledao kao šala. Da tada koristim vavada kladionica, nisam imala pojma što zapravo znači kombinacija sreće i pravila. Upisala sam izmišljeno ime kako bi me prijatelji prepoznali, i bez ikakvih očekivanja odabrala par brojeva kao – kako sam mislila – jednostavnu zabavu za hrabru dušu. Prvi okret je bio ništa posebno. Drugi također. Izgubila sam kuna koliko košta jedna kava. To je bilo iznenađujuće lako za prihvatiti, jer već sam toliko davala svaki dan na aparat za kavu koji je uvijek radio vrlo osrednje.
Prošetala sam prstima preko grafikona kao preko mojih mapa vježbi. Svaki broj je imao neki ritam, neku zgodnu statistiku, neku mamu po kojoj sam dovodila opustušene. Tek treće večeri dogodio se onaj trenutak s kojim se sve pomakne. Igrala sam rulet, ono prava stvar s crnim i crvenim kućicama, ali bez onih uzdaha i krivih pogleda koji znaju uslijediti u kasinu iž ulice. Počela sam raspoređivati male uloge, četiri kune na sedmicu, dvije na parne brojeve, isključivo brojeve koje nosi rođendan moje sestre i kućni broj iz djetinjstva. Prozračno i bezazleno.
I onda se dogodilo jednostavno čudo: loptica je pala na moj broj. Nisam dobila bogatstvo, već pedeset četiri kune i pedeset lipa. Takav osjećaj odmazde svijeta za sav trud koji sam uložila u dan nisam imala još otkad mi je profesor iz anatomije na usmenom dao peticu koju sam stvarno zaslužila. Sjedila sam na balkonu i pljeskala sebi kao budaletina. Nasmijala sam se tako glasno da me se susjeda zapitala jesam li dobro. Rekla sam da gledam bezazlen video sa psom koji šeta s povrtem i time sam je zbunila više nego što je trebalo. Priznajem da sam od ekrana htjela više tog laganog zadovoljstva, ali brutalan klik mi je pomogao da si priznam da sam umorna od ozbiljnosti.
Ubrzo sam kliknula nekoliko puta na iste stranice i pretvorilo se u mali gušt koji zadržim u granicama razuma. Četrdeset kuna tjedno, poput odlaska u kino, i to je moja mjera. Otkrila sam na taj način i druge stvari koje mi se sviđaju kod neke solidne platforme: imala sam osjećaj da mi netko vieruje kada bez problema podigne dobitak na karticu. Malo je toga u mojoj struci tako transparentno – porezna kartica je uvijek bila prijetnja, a ne podrška.
Jedan dojam se kod mene posebno ustalio: kada igraš s jasnom granicom, prestaješ gledati u sport i život kao u bitku koja se dobiva ili gubi. Počela sam prenositi tu sportsku ležernost i na posao. Spontanost mi je prizvala svakodnevnu iskru. Umjesto da pacijenta žustro prekorevam jer je preskočio vježbe, nasmijemo se zajedno; ja čak smanjim tempo, pričam o svemu i svačemu, bojim se da su neki oporavak prošli bolje uz tarot-priču o brojevima na ekranu nego uz samo medicinske vježbe.
Najvažnije mi se dogodilo početkom rujna. Rođendan mi je pao na hladan nedjeljni dan. Rodbina se previše trudila ugoditi mi, suprug me je vodio ranije navečer na večeru, ali ja sam jedva čekala da legnem i odigram svoju mirnu rundu. Bilo je to poput onog šetanja psa nakon napornog sastanka – ritual koji me smirivao jer je svima na dohvat ruke. Upravo te večeri osvojila sam, doduše, tri stotine kuna, no najdraža je bila pobjeda koju mi je donijela neka strana sreća što se opet poslužila mojim starim datumima. Nekoliko uloga na broj koji je obilježio godinu dana moje veze. I loptica stane točno tamo. Ponekad se cijeli svemir nađe na tvojoj strani bez da moraš bježati od sebe.
Danas zna kada žena poput mene osjeća veliku tugu. Tijelo mi trenira da prepoznam prve znake iscrpljenosti – točno u onom trenutku kada se krene javljati mrkli pritisak u grudima, a san izostane, znam da više nemam kapaciteta za ozbiljne odluke. Legnem, otvorim jednu od onih apps– ikona i gledam kako se vremenski razmak širi između mojih uzdaha. Ne pomaže mi samo onaj klik koji donosi zeleni broj, već ponajviše što se u vavada kladionica osjećam kod kuće. Njihova pravila su jednostavna, ali ja se od njih učim jednoj stvari koju sam ranije krivo shvaćala: ne ideš tamo da dobiješ sve, nego da naučiš podnositi gubitke s osmijehom.
Vratila sam se s vremena na vrijeme onoj prvoj platformi koja mi se učinila simpatičnom, jer već poznajem njezin ritam poput ritma nekog omiljenog parka. To je ta stranica kojoj se uvijek iznova vraćam – nazivam je vavada kladionica, ali meni je to uvijek više igraonica s osjećajem da se nešto lijepo može dogoditi u običnu srijedu. Bez drame, bez patetike, čak i bez potrebe da se nazovem profesionalcem u klađenju. Ja sam svojeglavac koji se veseli nepredvidljivom, i sasvim je u redu priznati da život ne piše samo dijagnoze i tretmani, nego i one male kockice zbog kojih se sve čini svježe.
Što je najvažnije što sam naučila? Otpustila sam vječnu potrebu da kontroliram ishode. Bio mi je potreban kliklopokret u koji sam se znalački upustila da bih prihvatila da je ponekad sreća samo pitanje pravog trenutka, a ne matematički slijed zasluga.